Revija "Prelom tišine", predstavlja priču jedne žene, koja preživljava porodično nasilje, često bez adekvatne podrške. Na našem sajtu predstavljamo priču "Glas manifestacije", žene koja je prošla kroz godine teških iskustava, ali je pronašla snagu da se izbori za bolji život. Njeno iskreno i bolno svedočenje otkriva ne samo duboku patnju kroz koju je prošla, već i neverovatnu hrabrost da se oslobodi iz okova nasilja i straha.
Ispovest prenosimo u celosti:"Kada me pitaju kakvo sam djetinjstvo imala, uvijek iz stopa kažem: lijepo. I zaista jest bilo lijepo, ne mogu reći da nije. Često sam bila nasmijana, pjevala, plesala i voljela se igrati, bilo vani ili u kući. Sve je to bilo onako kako djetinjstvo treba izgledati. Kroz koji mjesec punim 31 godinu. Vjerovali mi ili ne, do prije tri godine svaki put kad bih stajala pred ulaznim vratima zgrade mojih roditelja, obuzeo bi me neki duboki strah. Onaj strah iz dna duše, koji paralizira. Čula bih mamu kako plače, tatu kako viče i zvukove stvari koje se bacaju. Zvonila bih, puna tuge i straha, pritom znajući da mi je tata preminuo kada sam imala 26 godina. Strah ostaje u podsvijesti, u svakom vlaknu tijela. Kako i ne bi? Dobiti praznu staklenu bocu u lice s pet godina – bocu koja je trebala pogoditi mamu – ostavlja trag. Biti “sudac” sa 13 godina, stajati između mame i tate usred noći kako je ne bi udario, ostavlja trag. Takvih je situacija bilo mnogo. Pisajući ovo, sjećanja na te dvije situacije vratila su mi se. Nije bitno koliko ih je bilo – svaka od njih ostavila je svoj ožiljak, a traume su se nakupljale. Ne dijelim ovo s vama da bih grdila svog tatu, koji više nije među nama. Naprotiv, mogu reći da je imao predivno srce, ali zbog vlastitih trauma (a imao ih je daleko više nego ja) nije bio mentalno zdrav. Počela sam i ja pokazivati slične obrasce ponašanja. Vikati, bacati stvari – kako i ne bih? Cijeli sam život gledala takve situacije i odrastala misleći da je to normalno. Za mene je to i bilo normalno, jer sam tako naučena. Sa svojih 27 godina odlučila sam nešto promijeniti. Ne samo zbog duboko ukorijenjenog straha, već i zbog te agresivne crte koja se prenosila s koljena na koljeno. Htjela sam da, kada jednog dana postanem mama, budem “očišćena” kako bih bila najbolja verzija sebe – za sebe, za svog budućeg muža i, najvažnije, za svoju buduću djecu. Život s traumama nije lak, to vam danas mogu potpisati. Počela sam raditi na njima i riješila se većine. Nije lako, ali isplati se. Lakše se diše, nestao je nemir u meni, mogu pričati o svom ocu s ljubavlju, bez ikakve mržnje – a bilo je i mržnje, na neki način. Pomirila sam se sa svojim djetinjstvom, sa svim bolom, a najvažnije od svega – oprostila sam mu. Vjerujte mi, nije bilo lako. Je li mama ikada uspjela oprostiti, ne znam. Ne pričamo o tome. Vidim da joj nedostaje, da je ljubav i dalje prisutna, ali prisutan je i bol. Od srca joj želim da se, kako ja kažem, “očisti” od svega, jer smatram da je nakon svega zaslužila unutarnji mir i da s ljubavlju i srećom korača kroz život.To želim i svima vama koje ste prošle ili još prolazite kroz slične situacije. Zaslužili ste. Ljubim vas" - istakla je u svojoj ispovesti. 
Foto: Promo
Foto: PromoHumanitarna manifestacija i revija "Prelom tišine", nakon Beograda nastavlja svoju misiju u Austriji, 15.12.2024. godine od 18h u Burg Perchtoldsdorf. Manifestacija obuhvata: ⦁ Prezentaciju revije "Prelom tišine"⦁ Informativna runda sa značajnim savetima o zaštiti od nasilja i saoodbrani za žene⦁ Nakon programa: "Get together" Ulaz je besplatan, a dobrovoljni prilozi prikupljeni tokom revije biće namenjeni žrtvama nasilja. Pozivamo vas da se pridružite u ovoj humanitarnoj misiji, koja ima za cilj da pruži pomoć onima koji su preživeli najteže oblike nasilja, ali i da pošalje snažnu poruku solidarnosti i nade. Svaka donacija je korak ka boljoj budućnosti, ka životu bez straha i bola, a vaš doprinos pomaže u lečenju ranjenih duša.
