Živela sam u zabludi
Godinama smo bili u braku. Ništa bajkovito, ali ništa strašno – svakodnevica kao kod svih. On stalno zauzet poslom, ja sa dvoje dece i kućom.
Znala sam da ima koleginicu s kojom često sarađuje, pominjao ju je tu i tamo, ali nikada ništa alarmantno.
Dok nisam pronašla poruke.
Bile su skrivene u njegovom starom telefonu, za koji sam mislila da više ne koristi. Pisali su jedno drugom u sitne sate, sa rečenicama koje nijedna žena ne bi volela da pročita. Suze, bes, lom… a onda sam odlučila da ostanem mirna. Rekla sam mu da znam. On je priznao. Rekao je da je to bila greška, samo jedan trenutak slabosti. Da nije mislio ništa ozbiljno.
I ja sam - protiv svake logike - odlučila da mu oprostim.
Surova istina
Mislila sam da mogu. Zbog dece, zbog godina koje smo proveli zajedno. Uveravala sam sebe da se ljudi menjaju, da se to desi mnogima.
Ali onda sam saznala pravu istinu.
Nije to bila samo afera. Ona je bila trudna.
Ona je rodila njegovo dete. I sve vreme, dok je meni obećavao da je kraj, dok sam se trudila da obnovimo brak, on je njoj slao novac, išao na preglede, bio tamo – sa njom. A mene je lagao u oči.
To me je slomilo. Više nije bila u pitanju prevara. Bila je to izdaja celog mog života. Sve ono što sam pokušala da sačuvam – nije ni postojalo. Sve je bila iluzija.
Ne sumnjaj u svoj osećaj
Danas sam sama. I mirna. Bol je ostala, ali sada znam: nikada ne treba da sumnjaš u svoj osećaj.
I nikada ne treba da pristaješ na manje nego što zaslužuješ. Jer kad jednom oprostiš ono što te uništilo - rizikuješ da izgubiš sebe.