Lekar je sve prepisao stresu
Prvi put kada sam otišla kod lekara, mislila sam da je u pitanju umor. Srce mi je lupalo bez razloga, imala sam vrtoglavice, slabost u nogama i osećaj da ću se onesvestiti. Rekli su mi da sam pod stresom i da treba da se odmorim.Povezane vesti
Sumnjala sam u sebe
Nisam sumnjala u njih. Ko sam ja da znam bolje od lekara?Ali simptomi nisu nestajali. Naprotiv, postajali su sve jači. Budila sam se noću mokra od znoja, imala sam pritisak u grudima i osećaj da gubim kontrolu nad sopstvenim telom. Svaki novi pregled završavao se isto:- "Sve analize su u redu."
- "To je anksioznost."
- "Sve je u glavi."
Počela sam da sumnjam u sebe. Možda zaista preterujem? Možda sam slaba? Možda umišljam?Najgore nije bio bol. Najgore je bilo to što sam se osećala nevidljivo. Kao da moje telo vrišti, a niko ne sluša. Ljudi oko mene su govorili: „Ako su doktori rekli da je sve u redu, zašto se i dalje žališ?“Prestala sam da pričam. Nosila sam sve u tišini.Jednog dana sam se srušila na poslu. Probudio me je hladan pod i lica ljudi iznad mene. Tada više nije bilo „u glavi“. Posle dodatnih pregleda i insistiranja – dobila sam dijagnozu. Stvarnu. Opipljivu. Nešto što se nije videlo na osnovnim analizama, ali je postojalo sve vreme.U tom trenutku nisam osetila olakšanje. Osetila sam bes.Bes jer sam mesecima sumnjala u sebe. Bes jer sam bila naučena da ne verujem svom telu. Bes jer sam morala da se „razbolim dovoljno“ da bi me neko shvatio ozbiljno.Danas znam jedno – naše telo ne laže. Može da zbuni, može da se javi tiho, ali nikada ne govori bez razloga. Da sam ranije slušala sebe, možda bih uštedela mesece straha i osećaja krivice.

Foto: Freepik.com



















