Ispovest Slavenke P. - Moj put od nasilja do slobode

Mladi dani u Šapcu

Imala sam sedamnaest godina kada sam se, uslijed ratnih događanja u bivšoj državi, nastanila u Šapcu. Grad boema, muzike, a za mene i prekrasnih uspomena.

Uspomene sam stvarala s prijateljicom i jednom zemljakinjom, kasnije kumom, i mogu reći za sebe da sam živjela mladost. Nisam bila tip osobe koja mora imati vezu.

Ljubav koja je prerano postala borba

Sada, sa pedeset godina, mogu reći da sam dosta godina provela sama i ništa mi nije falilo. Nisam se nimalo osjećala manje vrijednom.

Ipak, krajem 1998. godine, nakon tri mjeseca zabavljanja, preselila sam se kod čovjeka za kojeg sam mislila da je „onaj pravi“ i da je to do kraja života. Jako sam ga voljela.

Prvi znakovi kontrole

U daljnjem tekstu mogu poslužiti kao primjer - kakav ne treba biti. Svaki početak je bajkovit, pa nisam ni primijetila neke stvari u kojima se mene pokušavalo ograničiti.

Primjer: dezodorans – to su, po njemu, bile nepotrebne gluposti i ja sam bila rasipnica jer sam to kupovala. To nije bio čovjek s nekog brda, nego odrastao dva kilometra od centra Šapca, i tu smo i živjeli godinama.

Ali, sve ide iz kuće. Loš odgoj i stvari viđene u djetinjstvu ostave traga na svakome, i te norme ponašanja nose se cijeli život. Posebno ako se ne radi na sebi. Moj sada bivši muž odbijao je raditi na sebi.

Brak bez izlaza

Na početku naše veze imao je posao, ali se firma ubrzo zatvorila. Poslije toga se malo gdje zadržavao, a većinu našeg braka sam ja radila. Za njega niti jedan privatnik nije bio „u redu“.

Svađe su bile, ako ne svaki dan, onda svako nekoliko dana. Razlog – njegov nerad, povremena želja za opijanjem. Ne mogu reći da sam ja bila bajna – mislila sam da će kroz svađe shvatiti da ne vodi svoj život kako treba.

Nadala sam se da će nešto vidjeti od kvalitetnih ljudi oko nas pa prepisati. No, ostalo je na nadanju.

Uz podršku njegove majke sve je postajalo neizdrživo, a ja sam se naivno nadala da će biti bolje. To „biće bolje“ nikada ne dođe, i to je najveća greška žena i muškaraca u vezama koje krenu naopako.

Moj brak je sve više ličio na nešto bez spasa. Upirala sam da to ne priznam sebi. Nisam se udala jer sam bila u drugom stanju, nego zato što smo oboje htjeli. Trudnoća se dogodila tek nakon dvije i po godine, a prvo nasilje – nepunu godinu dana nakon mog preseljenja kod njega.

Nasilje koje se ne zaboravlja

Već smo bili vjenčani, ali šta to znači ako je odrasli čovjek odrastao s idejom da je žena ta koja trpi. Mene to nisu učili. Ali nisam odgajana ni da se udam pa odmah razvodim.

Nakon ružnih riječi ruka je sama poletjela. Šamar je bio prilično jak, posljedicu ispod oka nisam mogla sakriti ni puderom. Nakon toga – molbe, kukanje i obećanja da se to više neće ponoviti. Svakome dam šansu za popravak, a moj brak, koji je završio nakon tri i po godine, imao je nebrojeno šansi.

Mojima nisam smjela reći jer sam znala da bi moj otac „objasnio“ na svoj način da se njegova kćer uvijek ima gdje vratiti. I imala sam. Podršku sam imala od kume i najbolje prijateljice, ali ja sam ostajala i čekala.

Kada sam se vratila iz porodilišta s bebom, nije se mnogo popravilo. Nasilje se nastavilo, a ja sam sve više postajala svjesna da moram van iz toga. To nije bio život, nego preživljavanje u pravom smislu te riječi.

Prelomni trenutak

Zato, sve ove godine unazad, kada čujem „u braku sam radi djece“, pitam se – šta je s nama koji smo izašli iz brakova koji su samo na slikama izgledali lijepo?

Moj život, kada pogledam unazad, ne bih mijenjala ni za sekundu, pa ni one ružne epizode. Moja beba je imala tri mjeseca kada smo morali preći na mlijeko u prahu. Naravno, ja sam bila kriva jer, po mišljenju svekrve (s čim se muž složio), nisam bila sposobna ni dojiti dijete.

Novca nismo imali, pa je netko morao biti kriv. Bijesno mi je rekao da će se „snaći“ za novac. Tada je kutija hrane za bebe koštala stotinu dinara. Vratio se iz grada sa stodinarkom i mahao mi njome ispred nosa: "Evo, snašao sam se za njenu hranu!"

To poniženje bila je kap koja je prelila ne čašu, nego bure gorčine.

Novi život i sloboda

Vratila sam se roditeljima, sa svojih tada 47 kilograma, i izašla iz braka u kojem je nasilje prelazilo iz fizičkog u sve veće psihičko maltretiranje. I znala sam da nikada ne bi bilo bolje – tog dana 28.7.2001, i sada isto mislim.

Sigurna sam da se ne bi dobro završilo. Ovako nemam brak samo „na papiru“, prividno lijep.

Nije bilo lako svih ovih godina, ali sam vlasnik svog života.

Ovu iskrenu i dirljivu priču sa javnošću je lično podelila Slavenka Polojac.