Ostalo

Sme�no

Genetika, okolina i deca: Nova studija izaziva kontroverze o crtama ličnosti!

Studija Univerziteta u Edinburgu, predvođena Reneom Motusom, istražuje uticaj genetike i okoline na formiranje “velikih pet” crta ličnosti. Studije sugerišu da su izgledi da dete deli slične osobine sa roditeljem gotovo isti kao i sa bilo kojim slučajnim strancem. Ova studija je izazvala kontroverze, najviše zbog suprotstavljenih stavova profesora Roberta Plomina, koji ističe da naše genetsko nasleđe ima značajnu ulogu u formiranju našeg ponašanja i osobina ličnosti.

Genetika, okolina i deca: Nova studija izaziva kontroverze o crtama ličnosti! Foto: Freepik



Ova rasprava pokreće dublja pitanja o uticaju porodice na formiranje osobina i ponašanja. U središtu ovog istraživanja je interesovanje za to kako nas oblikuju naši roditelji ili kako mi oblikujemo našu decu. 

Vođeni istraživanjem Renee Motus sa odeljenja za Psihologiju Univerziteta u Edinburgu, oni su temeljno proučavali više od hiljadu parova i jihovih rođaka da bi otkrili koliko je moguće da će njihova deca naslediti ono što psiholozi nazivaju "velikih pet" crta ličnosti - otvorenost za nova iskustva, savesnost, ekstraverziju, spremnost na saradnju i neuroticizam.

Rezultati istraživanja otkrivaju da šanse, da dete deli slične crte ličnosti sa svojim roditeljem nisu značajno veće nego sa slučajnim strancem.


Na primer, ako je opšta populacija ravnomerno raspoređena u trećine sa niskim, srednjim i visokim nivoom otvorenosti, samo 39 odsto dece će deliti istu kategoriju kao i roditelj, u poređenju sa 33 odsto sa slučajnim strancem.




Foto: Freepik



Ova studija donosi novinu uključivanjem drugog mišljenja, poput mišljenja prijatelja ili partnera, umesto da se oslanja samo na samoprocenu osobina ličnosti. Ipak, rad još treba da prođe recenziju, a već je izazvao kontroverze jednog od vodećih stručnjaka u ovoj oblasti.

Robert Plomin, profesor genetike ponašanja na Kings koledžu u Londonu, osporava ovu studiju postavljajući pitanje zašto bi mišljenje drugih ljudi o nama bilo tačnije od našeg sopstvenog mišljenja. On takođe iznosi niz drugih rezervi prema studiji, ocenjujući je kao naduvanu kako po obimu tako i po zaključcima.

Plomin je pre šest godina objavio knjigu pod nazivom Nacrt: Kako nas DNK čini onim što jesmo, tvrdeći da je poligensko testiranje pokazalo da naše genetsko nasleđe ima značajnu ulogu u određivanju našeg ponašanja i crta ličnosti.

Ovi stavovi nisu bez kritičara. Profesor Plomin je osporavan, posebno zbog tvrdnje da socioekonomski status može biti genetski nasleđen. Dok se nauka i dalje bori sa podacima i različitim tumačenjima, obični ljudi nastavljaju da se pitaju o uticaju svojih porodica na njih i na porodice koje formiraju. Ova pitanja često se pojavljuju u kancelariji psihoterapeuta kao što je Dženifer Koli, koja ističe da se više radi o iskustvima i odnosima nego o osobinama ličnosti u određenom kontekstu.

Mnogi se boje da ne postanu kao svoji roditelji, posebno kada imaju decu. Ljudi ulažu napor da izbegnu ponavljanje obrazaca koje su primetili kod svojih roditelja.

To posebno primećuje psihoterapeutkinja kod muškaraca koji su imali nasilne očeve. Ipak, teško je odrediti da li je sklonost ka besu naučena ili genetski nasleđena osobina. Čak i sam Plomin, koga nazivaju genetskim deterministom, ističe da mi ne nasleđujemo toliko osobine ličnosti koliko predispoziciju prema njima. Način na koji se te predispozicije manifestuju zavisi od složenih faktora.

Uprkos naporima da se odvoje geni od okoline, biologija od kulture, ostaju pitanja na koja nauka ne može pružiti nepobitan odgovor.

 

Viber

Autor: O.J
Izvor: svetplus.com


>